Kusadak, selo sa četiri železničke stanice
Nadomak Mladenovca, na putu za Smederevsku Palanku, smešteno je najveće železničko selo u Srbiji, Kusadak, selo sa četiri železničke stanice na svojoj površini - Kusadak, Kovačevac, Rabrovac, i Ratare. Sva ta stajališta i stanice čine Kusadak, jedno od najvećih sela u Srbiji. Kusadak se, 14 kilometara dugačak kao virtuelna kompozicija, proteže paralelno s prugom. Kroz ovo idilično mesto protiču reke Kubršnica i Jasenica. Meštani ovog sela, Kusačani, su dobri, vredni i pošteni, ljubazni ljudi, radi da pomognu u nevolji. Pruga, vagoni, lokomotive, to je život i sudbina oko 6000 meštana ovog sela. Voz je ono "nešto" što ih međusobno spaja, kao što i mostovi spajaju sve obale. Iako spori, često prljavi i prepuni, vozovi su ovim ljudima kao druga kuća, voz je njihovo osnovno prevozno sredstvo do radnog mesta. Iako umorni od poslova u domaćinstvu s jedne strane i odgovornog i napornog posla na železnici s druge strane, uvek su spremni za zdrav smeh i dobru zabavu što njihova duga i naporna putovanja barem donekle olakšava. Decenijama, u ovom mestu neguje se običaj, da svako novorođeno dete, po rođenju dobije staru šapku sa crvenom trakom čime se njihova budućnost kao železničara pečatira.
Nadomak Mladenovca, na putu za Smederevsku Palanku, smešteno je najveće železničko selo u Srbiji, Kusadak, selo sa četiri železničke stanice na svojoj površini - Kusadak, Kovačevac, Rabrovac, i Ratare. Sva ta stajališta i stanice čine Kusadak, jedno od najvećih sela u Srbiji. Kusadak se, 14 kilometara dugačak kao virtuelna kompozicija, proteže paralelno s prugom. Kroz ovo idilično mesto protiču reke Kubršnica i Jasenica. Meštani ovog sela, Kusačani, su dobri, vredni i pošteni, ljubazni ljudi, radi da pomognu u nevolji. Pruga, vagoni, lokomotive, to je život i sudbina oko 6000 meštana ovog sela. Voz je ono "nešto" što ih međusobno spaja, kao što i mostovi spajaju sve obale. Iako spori, često prljavi i prepuni, vozovi su ovim ljudima kao druga kuća, voz je njihovo osnovno prevozno sredstvo do radnog mesta. Iako umorni od poslova u domaćinstvu s jedne strane i odgovornog i napornog posla na železnici s druge strane, uvek su spremni za zdrav smeh i dobru zabavu što njihova duga i naporna putovanja barem donekle olakšava. Decenijama, u ovom mestu neguje se običaj, da svako novorođeno dete, po rođenju dobije staru šapku sa crvenom trakom čime se njihova budućnost kao železničara pečatira.
Železnička krv Kusatka... Pitate se kako i zašto?
Kao što znate, prva srpska železnička pruga izgrađena je 1884. godine, pruga Beograd - Niš. Izgradnjom ove pruge počinje i nagli razvoj srpskih železnica. I 1884. godine, Kusadak je brojao hiljade stanovnika, od kojih se većina njih opredelila za život železničara. Vremenom, železnica je Kusačanima zauzela posebno mesto u srcu, ušla u krv. Tako se već decenijama čuva železnička porodična tradicija, koja se prenosi s generacije na generaciju. Iako je danas situacija na železnici loša za vreme u kom živimo, Kusadak i dalje, skoro 120 godina kasnije, ponosno nosi titulu najvećeg železničkog sela u Srbiji.
Kao što znate, prva srpska železnička pruga izgrađena je 1884. godine, pruga Beograd - Niš. Izgradnjom ove pruge počinje i nagli razvoj srpskih železnica. I 1884. godine, Kusadak je brojao hiljade stanovnika, od kojih se većina njih opredelila za život železničara. Vremenom, železnica je Kusačanima zauzela posebno mesto u srcu, ušla u krv. Tako se već decenijama čuva železnička porodična tradicija, koja se prenosi s generacije na generaciju. Iako je danas situacija na železnici loša za vreme u kom živimo, Kusadak i dalje, skoro 120 godina kasnije, ponosno nosi titulu najvećeg železničkog sela u Srbiji.
Kako se nekada živelo na železnici i od železnice?
Vreme koje sam ovog vikenda proveo u Kusatku, između ostalog sam iskoristio i za kratak "železnički razgovor" sa dedom, manevristom u penziji. Tom prilikom opisao mi je železnicu, život na železnici i život od železnice u ono davno prošlo vreme, ali i život tadašnjih železničara, meštana Kusatka.
"Bilo je to zlatno vreme..." , započinje, "vreme u kome smo mi, železničari bili gospoda, vreme u kome sam od mesečne plate manevriste na železnici mogao kupiti dve krave. Uslovi za rad i dolazak na posao jesu bili otežani, ali živelo se! Nekada nije bilo automobila, asfaltiranih puteva, mobilnih telefona. Da bismo stigli do železničke stanice, sačekali voz, i odvezli se do radnog mesta u Beogradu, obuveni u kaljače, s fenjerom u ruci i masnom železničkom torbom na ramenima, pešačili bismo i po nekoliko kilometara, hodali blatnjavim drumovima, njivama. U naše vreme putnički voz nije se sastojao iz dva vagona i lokomotive. U to, zlatno doba, velike čelične grdosije, parnjače, vukle su i po 15 putničkih vagona. Ni tih 15 vagona tada nije bilo dovoljno za nas Kusačane železničare. Hodnici bi uvek bili prepuni, u njima se sa svih strana čuo razgovor nas, putnika, plač dece, "glas" šina...
Rečenicom "Železnica već odavno nije ono što je nekada bila, sve se više čini da za nju budućnosti nema, a ni za vas železničare ukoliko neko ne bude nešto brzo preduzeo!" deda završava svoje izlaganje, a ja odlazim u pohod na fotografisanje "Kusadačke železnice" koje možete pogledati ispod.
Vreme koje sam ovog vikenda proveo u Kusatku, između ostalog sam iskoristio i za kratak "železnički razgovor" sa dedom, manevristom u penziji. Tom prilikom opisao mi je železnicu, život na železnici i život od železnice u ono davno prošlo vreme, ali i život tadašnjih železničara, meštana Kusatka.
"Bilo je to zlatno vreme..." , započinje, "vreme u kome smo mi, železničari bili gospoda, vreme u kome sam od mesečne plate manevriste na železnici mogao kupiti dve krave. Uslovi za rad i dolazak na posao jesu bili otežani, ali živelo se! Nekada nije bilo automobila, asfaltiranih puteva, mobilnih telefona. Da bismo stigli do železničke stanice, sačekali voz, i odvezli se do radnog mesta u Beogradu, obuveni u kaljače, s fenjerom u ruci i masnom železničkom torbom na ramenima, pešačili bismo i po nekoliko kilometara, hodali blatnjavim drumovima, njivama. U naše vreme putnički voz nije se sastojao iz dva vagona i lokomotive. U to, zlatno doba, velike čelične grdosije, parnjače, vukle su i po 15 putničkih vagona. Ni tih 15 vagona tada nije bilo dovoljno za nas Kusačane železničare. Hodnici bi uvek bili prepuni, u njima se sa svih strana čuo razgovor nas, putnika, plač dece, "glas" šina...
Rečenicom "Železnica već odavno nije ono što je nekada bila, sve se više čini da za nju budućnosti nema, a ni za vas železničare ukoliko neko ne bude nešto brzo preduzeo!" deda završava svoje izlaganje, a ja odlazim u pohod na fotografisanje "Kusadačke železnice" koje možete pogledati ispod.
Anegdota o železničkoj stanici Kusadak
Železnička stanica Kusadak. Stanica u kojoj voz najkraće stoji, a u kojoj se obavi ukrcavanje i iskrcavanje najvećeg broja putnika.
- Zašto?
Ovaj "rebus" pokušajte i vi da rešite!
Priredio: Veljko Vesić
Železnička stanica Kusadak. Stanica u kojoj voz najkraće stoji, a u kojoj se obavi ukrcavanje i iskrcavanje najvećeg broja putnika.
- Zašto?
Ovaj "rebus" pokušajte i vi da rešite!
Priredio: Veljko Vesić